Kako motivisati dete da uči?

dete-koje-uči

Velika dilema postoji oko toga kada tačno deca počinju da uče, i šta predstavlja njihov unutrašnji motiv za to. Kako odrediti šta nekom detetu „leži“, a kako otkriti da neko dete ne zanima određena oblast. Da li ste se pitali na koji način vaša deca počinju da uče kada se prvi put sretnu sa izazovima vrtića i škole? Znate li koji od postojećih načina učenja odgovara pojedinačnom detetu, a koji su to načini koji svakako imaju prednost kada su sva deca u pitanju? Ako ste vi ti koji podučavate, da li ste sigurni da ste odabrali adekvatne strategije pri korišćenju različitih vrsta sadržaja? Verovatno razmišljate o ovim pitanjima, ali možda niste došli do odgovora. Kada su načini učenja u pitanju, nema tačnog rešenja, ali ipak za neke odgovore postoje naučno utemeljeni dokazi.

Ono što je osnovno prilikom učenja je svakako mentalna slika. Šta je mentalna slika? Mentalna slika je sve ono što zamišljamo u određenim situacijama, a omogućava nam da rešimo ili percipiramo postojeću. Ukoliko razmišljamo o prošlosti, mi ćemo upotrebiti našu mentalnu sliku prošlosti, takođe, ako zamišljamo svoju budućnosti, koristićemo vizuelizaciju. U prinicipu, malo toga bismo naučili i zapamtili da nije vizuelizacije i mentalne slike koju ona donosi.

Kako da olakšamo detetu učenje?

Prosto i jednostvano, odgovor je vizuelizacija. Ukoliko svo znanje koje detetu želimo preneti, oblikujemo u slike i nešto što dete može vizuelno usvojiti, vrlo verovatno je da će dete to i zapamtiti.

Uzmimo na primer, knjigu, u kojoj se nalazi bajka, ali je knjiga ispisana samo slovima, bez i jedne jedine slike. Pročitajte detetu knjigu, i nakon toga, zahtevajte da vam je prepriča. Ovo će za svako dete biti veoma teško.

Nasuprot te situacije, uzmimo knjigu, u kojoj se osim teksta, nalaze i slike koje opisuju određeni događaj u bajci. Dok čitate, dopustite detetu da gleda slike. Nakon što završite, prepričavanje bajke će biti nezamislivo lakše, iz jednom prostog razloga – vizuelizacija! Detetov mozak napraviće mentalne slike, koje će biti povezane sa tekstom. Uz svaku sliku iz knjige, dete će se prisetiti šta se tu dogodilo i sa lakoćom će povezati stvari. Ono što je još fenomenalnije, ove slike će se urezati duboko u pamćenje i možda će se, čak kao odrastao čovek od četredest godina prisetiti ilustracije iz njegove omiljene knjige.

Postavlja se pitanje, zašto onda ovu funkciju ne koristimo i kod korisnog učenja u obrazovnim ustanovama?

Ako dete nije aktivno u konstruisanju i oblikovanju informacija koje uči, tu ne samo da je učenje retkost, nego trpe i kognitivne sposobnosti deteta. To sve kasnije za posledicu može da ima nisko razvijene veštine potrebne za svakodnevno samostalno ili zajedničko delovanje u školi i zajednici. Učešće deteta u ovim procesima je izuzetno važno i moramo voditi računa o načinu na koji dete uči. Hoće li dete posmatrati različite slike, kartice ili video zapise, ili će, još bolje, zamišljati izgled sadržaja o kom razgovarate i učite, ili pak, činiti sve to, zavisi od toga da li ćemo našu decu naučiti da razmišljaju vizuelno i koriste slike na način koji doprinosi učenju. Mnoga deca koja kroz školovanje nisu bila podsticana da razmišljaju i rešavaju probleme na vizuelnom nivou (kroz takozvane misaone eksperimente) sada imaju velik problem sa nalaženjem rešenja i snalaženjem u novim situacijama koje su nepoznate prethodnom iskustvu.

Važno je da znamo da deca takođe koriste procese vizuelizacije kada se prisećaju naučenog, kada maštaju, očekuju i planiraju, samo mnogo živopisnije od nas odraslih. Kada se sa njima primenjuju tehnike učenja i podučavanja koje angažuju vizuelno razmišljanje i analiziranje, deca postaju motivisana za učenje, sa radošću i ushićenjem prihvataju nove informacije, čak i ne primećujući da uče. Pitate li se kako? Tako što se sve to odvija bez pritiska, te se učenje gotovo ne razlikuje od igre. Postoji puno metoda koji se bave učenjem pomoću slika, ali osnovni cilj novih obrazovnih strategija nije samo učenje informacija nego i njihovo povezivanje i razvoj funkcionanog znanja. Programi koji se bave razvojem funkcionalnog znanja (kao što je “NTC sistem učenja” ) stavljaju učenje pomoću slika kao početnu fazu na putu razvoja kreativnosti i funkcionlanog znanja, gde uz pomoć drugih metoda koje isto liče na igru, aktiviraju potencijale deteta.  Ovaj način rada kada deca misle o tome šta će da nacrtaju, kada povezuju informacije se ne odražava samo na već pomenute pozitivne reakcije pri učenju, nego prvenstveno na razvoj dečijih kognitivnih kapaciteta kao što su divergentno mišljenje, asocijativno rezonovanje i samostalno konstruisanje znanja.  A to ostavlja mogućnost detetu da bude aktivno u svom procesu mišljenja. U svakom koraku tog procesa. U svakom trenutku.

Ako se kod dece postiže da razumeju to što uče, pamte efikasno i bez napora, a da pritom osećaju zadovoljstvo koje donosi učenje kroz igru i da bivaju motivisana rad, to je ogroman uspeh za njih, a za nas najvrednija i najveća nagrada koju možemo dobiti.

 

Оставите одговор

Your email address will not be published.

*